Svaki dan kod kuće bio je borba za preživljavanje, preživljavanje od stalne vike, prijetnji, plača, pa one tišine koja boli više od bilo čega. Svaki pokret mogao je izazvati novu svađu, svaka riječ pogrešno shvaćanje, da sam ja bila primorana naučiti šutjeti, povlačiti se, glumiti da je sve uredu, dok mi srce pucalo od straha.
Djeca su me gledala svojim malim očima u raznim izdanjima u kakvim nebi trebalo nijedno dijete vidjeti svoju majku. Ponekad bih ležala pored njih noću i plakala kad bi zaspali. Pitala sam se kako da ih zaštitim, kako da se spasimo i da oni ostanu sigurni. Nažalost nije bilo nikoga kome bih se mogla obratiti, prijatelji nisu znali kako pomoći, a porodica nije bila siguran izbor. Moja svakodnevnica je bila bespomoć, strah, ali i nada za boljim životom.
Tada sam počela da istražujem i tražim organizacije za pomoć i naletjela sam na CEIRD “KORAK”. Na početku sam bila sumnjičava, bojala sam se da će sve biti još gore. Ali oni nisu tražili objašnjenja, nisu osuđivali. Samo su me slušali. I u tom slušanju osjećala sam nešto što dugo nisam, da me neko stvarno vidi i razumije. Dobila sam sigurno mjesto za mene i djecu, pakete sa hranom i osnovnim potrepštinama, ali i podršku da napravim prvi korak ka slobodi.
Ljudi iz centra pomogli su mi da prepoznam opasnost, da zaštitim djecu i sebe, da pronađem izlazak iz nasilne situacije. Svaki njihov savjet bio je poput svjetla u tami. Naučila sam da tražiti pomoć nije slabost, već hrabrost. Koračala sam polako, ali odlučno, prema životu bez straha.
Danas smo slobodni. Djeca se smiju, ja konačno mogu disati. Još uvijek nosimo posljedice prošlosti, ali sada znamo da nismo sami. Postoji podrška, postoji sigurnost i postoji mogućnost da gradimo novi život. Hrabrost nije samo preživjeti hrabrost je pronaći snagu da zatražiš pomoć i da zajedno sa svojom djecom kreneš naprijed.
